Ispovijedi bolesnog uda

Ima jedna treba ujutro koja ide na vlak, a oblači se utegnuto k’o kulenova seka… I tako utegnutoj joj iskoče sise od sala na leđima, gore taman ispod plećkice.., prestrašno… Baba ima jedno brat bratu 25 godina, a izgleda pljunuta Mis Pigi. Ne, nije pretjerivanje.., stvarno ima Mapet facu.., napuhanu, ogromnu, k’o da ju je izbo roj pčela.., nalickanu po onim debelim obrazima, nekim strašnim rumenilom… Kosa, umjetna, plava.., sa natruhama krivo izmješanog 10 postotnog hidrogena i mišje sive… Nedefinirana…Naravno, uz obaveznu smeđu eko, bio, razgradivu vrećicu.., jer ona pazi na svoju liniju i kupuje samo proizvode sa (dr)eko, biološkim Mavrović certifikatom. Meni se prije čini da je ona pobjegla sa jedne takve farme…
Dobro.., shvatili ste bit.., nego ide sa njom i jedan ne tako ružan lik… Reko bi čovjek da može nać’ neki normalni važin, ono.., trapke, šulja preko, cipelice ok, brada 3 dana, dlakaviji…
I nikako nemrem dokučit zašto..? Zašto..!!?
Mislim, znam da je lijepo i u dogiju držat za sise na leđima, zapravo ne znam.., al’ velika je brate i podsjeća me na kolinje..!
Zanima me jel si je dala kod Glumičića ugradit ekstra brade na leđnim sisama.., ono, da doživljaj bude potpuniji… Da vidiš kad joj neko klimu nafrlji na 18 i počnu joj iskakat plećka brade, kroz bijelu utegnutu kurtonku, sa olfo Svarovski kristalima od naprijed…
Ajde, ajde… i ja sam eksperimentir’o, al’ ne sa animiranim likovima…
I tako se zamislih do Zapadnog, prelazeći preko pruge, pičim ustaljenim putem do posla…
Malo me stislo od jučerašnjeg roštilja, gemišta i zapečenog graha pa žurim na svoju prekrasnu poslovnu ćenifu…
Gore na četvrtom je katu, a lift nikako da dođe u prizemlje. Pa gdje si jebeni lifte..?
Nemreš vjerovat da stane na svakom katu… Evo ga napokon… Izlazi 5 osrednje debelih babuskara brzinom puža.., brže malo krave debele.., mislim si…
Napokon liftić, koji me diže do uzvišenog blagostanja, doslovno…
Već mi je sa vrata bilo sumnjivo to što je poklopac školjke bio spušten i što je mirišalo po onom spreju, mirisa vanilije.., onog za poslije sranja… A ja nisam bio taj koji je srao…
Bojažljivo dižem dasku i uviđam unutra plivajuću smeđe-žutu kornjaču, sa primjesama meksičke kuhinje…
Zašto.., zašto.!!?
Zašto nepoznati lik iz Meksika mora stalno srat’ u moj wc..? I baš danas se mor’o prije mene, ranim jutrom. Čak mi ne bi bio problem da sere, a da ja to ne znam, al’ kad uvijek ostavlja svoje meksičko govno k’o neki potpis…
Pa zar ti je teško odmotat pol kile guznog papira i udavit smrdljivu kornjaču..? Po potrebi je zatuć’ kefom za guzicu, ovaj.., kefom za školjku… I pustit vode koliko puta treba da otplovi na Madagaskar, ili kamo god već..?
Mislim si, nemrem se sad ni popišat’, jerbo nisam siguran da kornjačine bakterije ne plove uzvodno uz mlaz pišaline, da nisu neke kajakašice na divljim uzvodnim vodama, k’o s reklame za Domestos …
Ništa.., moram odrolat pol kile papira i udavit četkom i vodom meksičku smeđu kornjaču, a taman sam jučer kod Glavnog potpisao peticiju za zaštitu životinja te možebitnog ne nošenja krzna, k’o da bi ga netko nosio sad na plus 35…
Ne da se, žilava je… Čekaj, još jednom ću je mlatnut… Daj još malo papira da spriječim prskanje…
I ode napokon ona… Brišem tragove zločina sa stijenki školjke.. Još 25 deka papira i biti će k’o nova… Ona stara i samo moja ćenifica, prekrasna… Brišem graške znoja sa čela i sjedam pažljivo, opuštajući se…
I tako dok bijah u prekrasnom izvan tjelesnom iskustvu.., zamislim se i zapitam: Zašto su cajke tako in i zašto su se moji vratili tako brzo sa mora..?
Zašto..!!?

Znam.., prošlo je dosta toga od kada sam zadnji put olakšavao dušu.., zapravo olakš'o sam dušu prije 45 minuta i nakon toga povukao vodu.., al nema veze...
Prošao je čak i jedan Uskrs, pardon dva.., tri, četiri Nove Godine...
I evo, odlučih se pisati u meni posebno lijepe i radosne dane, kada je majka Priroda rekla ''NE..!“ trulim kapitalistima i izrabljivačima potlačenih, pod krinkom globalizacije i tobože napretka čovječanstva...
Zapravo je fascinantno kako jedna minijaturna čestica vulkanske prašine može za takve velike pare sjebat, inače ne-sjebivu kapitalističku bandu...
Više štete je napravila, nego ''Obama Si Ladan je..???'' igrajući se aviončićima...
Dobro.., nije bila sama... Bilo ih je udruženo na bilijune bilijuna.., ali ipak... Mislim.., mogla bi se povuć paralela sa 'Rvatima i 'Rvackom i sa time kako je naša zemlja tako mala, a tako lijepa i tako to... Mislim, odnosno hoću reć' da i nas muče debele kapitalističke svinje pod krinkom politike i da nas malih ima puno spolovilo... Zapravo me muči.., što se i mi ne bi udružili i zajednički sjebali tu razularenu bagru...
Evo jučer u Capajebu.., niti 15 tisućica razvojačenih branitelja države koja nije Država i u kojoj rata nije niti bilo.., pretuklo 40-ak policajaca i demoliralo pola grada... To je pos'o...
Pa nek si debeloguzi političari misle sljedeći put kad će pit' kaficu na Baščaršiji i jest dvadesetku kod Želje...
Daj si zamisli što bi bilo kod nas... Kad se okupi onih 500 'iljada branitelja Lijepe nam, a ne naše.., i kad krenu na Markov trg... Al' bi Marko najeb'o...
S kime god da pričaš.., svi se žale... Svima je bilo bolje u vrijeme Tita i Jugoslavije, pekla se bolja rakija, svinje su bile masnije, čvarci jeftiniji.., a otkaz si mogo dobit samo u snu... Jest da si se vozio do Splita i po 7, 8 sati.., a do Dubrovnika i 12.., al si im'o čvaraka i rakije... Im'o si i bratstvo i jedinstvo... Danas imaš samo bratstva, a od jedinstva niti točka na i...
Žali ti se baba na kiosku kak' mora radit' sa 80 godina i prodavat one smeđe, ex-Yu, kartonske HŽ karte.., zato sa valjda i zove karta, jer je od kartona.., da plati potrebne lijekove, koje više nemre dobit besplatno...
Na poslu nema tko ti se ne žali da mu je teško.., punac svaki put sjetno pije šljivu, puši cigare iz šverca i priča o danima ponosa i slave, kad se mogao dobit kredit za stan ili auto i otplaćivati ga za kikiriki na 7 tisuća godina... Kad nisu postojali registri Crnih, Crvenih i Zelenih lista...
Kad si svake godine mogao ići na naše more po barem mjesec dana... Danas to more za koje se borilo pola milijuna 'Rvata nije naše more.., nego njihovo... I nemreš bez da radiš tri posla niti pomislit na 7 dana blagostanja i niskih cijena uz priobalje.., o obali da i ne govorimo... Mislim, ima to svojih prednosti.., jer kad hodaš do plaže i mora 5 kilometara.., onda dosta i uloviš tog prelijepog, našeg sunca... Pa onda kad se vraćaš 5 kilometara u svoj jeftini apartmančić, kupiš litru jogurta (obavezno hrvatskog proizvođača...) da si namažeš preplanulu kožu... Bilo bi dobro da nije sa komadima voća, već onaj obični, bijeli, light, ne-light.., svejedno...
Daj sad zamisli.., pola milijuna boraca, pa jedno 50 tisućica NOB boraca sa štakama i protezama, svih onih dva i pol milijuna nezadovoljnih Jugo-nostalgičara.., pa gdje bi nam bio kraj...
Ajmo se lijepo okupit, k'o čestice onog Islandskog vulkana i ajmo eruptirat u neviđenoj eksploziji nezadovoljstva, jada i bijede... Ma ako može jedan Islandski vulkan, što ne bi mogli i mi...
I onda dođe dan erupcije... i na glavnom Zagrebačkom trgu se pojavi ni više, ni manje.., nego 3 tisuće nezadovoljnika.., ej.., 3 tisuće!!! Onih ostalih tri milijuna im doma daje podršku, u vidu jedenja kikirikija i pijenja najbolje naše-svjetske pive, uz Ligu Prvaka na drugom.., pardon.., jedan dan na drugom, a jedan dan na Novoj...
Al' ne... Nama 'Rvatinama treba neki novi vanjski neprijatelj, da nam pokuša ukrast' naše velebno more pa da se možemo ujedinit, poput nezadovoljnih Islandskih čestica pepela i sjebat sve živo na putu prosperiteta i slave...
Jebeš to što moje i nečije tuđe petogodišnje dijete, nema nikakve perspektive na ovim područjima i da trenutno ne bi imalo obleke za otić svaki dan u jeftini vrtić, da mu prateta ne radi u Karitasu, a baka ne donese tenisice sa Hrelića...
Ma.., možemo mi to...

Prvo je bilo plus 20 i išao sam na posao samo u košulji, bez jakne... pa je onda bilo minus 20 i moguća nestašica plina, uz brat, bratu pola metra snijega... Pa opet plus 20 na Badnjak i Božić... I naravno da sad hodam po jebenom blatu do vlačne stanice i da sam se zašpric'o po nogavicama hlača. Kad dođem u firmu prvo u wc na pranje hlača, jerbo nemrem izgledat k'o da sam cijelo jutro kop'o septičku...
Zanimljivo je da vlak isto kasni i na minus i na plus 20.., istina.., sad na plusu kasni samo po pola sata...
Evo mog vlakića.., i dalje griju u njemu.., daj isključi grijanje konju jedan.., možda će ti lokomotiva brže ić' od 22 na sat... Ne vrijedi...
Sjedam do musavog prozora, kadli me prene glas na savršenom hrvatskom: E.., može neka kuna..? Molim..? Daj neku kunu za moja deca..? – pita lokalni ekolog zadužen za glomazni otpad, zvan Ramiz, a inače ga zovu ''Cigidajnekukunu''... I mislim si.., što će on kupit sa tom jednom kunom..?
I onda se sjetim da je naša Hrvatska zemlja beskonačnih mogućnosti, pogotovo za poduzetnike ovakvog kalibra... i da će najverojatnije otić' kupit' ono jedno od naših brodogradilišta...
Mogu si zamislit' suzu u krajičku njegovog oka, kada po prvi puta dođe na more, skine jednu smeđu i jednu crvenu čarapu, umoči napaćene tabane u plićak, raširi ruke i podjeli more.., ne, čekaj... To je iz neke druge priče... Raširi ruke, vidi svo to staro željezo i veli u maniri mu omiljenog predsjedničkog kandidata : ''Idemo delat..!''
Da vidiš kad se počnu skupljat' pred Rijekom Čakovačke registracije njegove silne, za pos'o orne rodbine i kad počnu razvažat' staro željezo na sve strane svijeta...
Kad smo već kod predsjedničke kampanje, možda bi mogao donirat' tu jednu kunu svom omiljenom predsjedničkom kandidatu pa bi ovaj to iskoristio za barem 32 reklame na televiziji, jerbo je sve to danas u Hrvatskoj moguće za vrlo male pare...
Ono.., za dvije, tri milje možeš se vrtit na televiziji koliko te volja... Ma donirat će sigurno još neko barem jednu kunu pa će imat za plakate čak i na mjesecu... Kasnije ga pitaju:Tko ti je donator..? A ovaj veli: Ramiz.., tu, jedan lokalni dečko... Naš čo'ek...
A budući predsjednik mu odmah dofura struju u bespuće kozari boka pa Ramiz neće više morat' gledat' napetu predsjedničku kampanju, pomoću istrošenih akumulatora...
Malo sam se zajeb'o.., ništa od hitnog uvođenja struje Ramizu i family, jerbo su si oni iz HEP-a spojili sve do iza drugog Božića...
Eto.., vidiš što se sve može kod nas samo sa jednom kunom... Rješio si problem privatizacije brodogradilišta, djeluješ ekološki na okolinu u kojoj živiš, zapošljavaš manjine u Hrvatskoj, sudjeluješ u odabiru vrlog nam predsjednika, koji će nas sigurnim i odlučnim koracima uvest' u onu neku EU i tko zna što još... Razmišljam da mu dam dvije kune pa da kupi i meni jedno...
Blagdanski su dani.., dat' ću mu mrkog medvjeda... i onda stanem zabezeknuto...
Što ako onda kupi sva brodogradilišta u Lijepoj nam, a našoj..? I postane monopolist... Pa dobije iduće godine nagradu Hrvatske komore za najboljeg poduzetnika.., hoću reći.., prerađivača željeza... Pa postane počasni predsjednik novoosnovane stranke Zelenih, ovaj Crnih... Pa krene za pet godina u iduću predsjedničku kampanju i naravno pobijedi...
Pa nas ovi iz ove EU proglase za Cigansku zemlju i razjebu naš mukotrpno prokrčen put u tu zajednicu prosperiteta i blagostanja...
Pa nas za sve to zajedno počne bolit ona stvar, jer je nama Cigićima svejedno gdje smo i što smo...
Uf.., rek'o zajebi...
Evo tebi Ramize jedna papirnata od 10 kunića pa ti ubrzaj sve to i lijepo na prijevremene izbore...
Tko će čekat još pet, šest godina do blagostanja...
Kad malo bolje razmislim.., zašto da ujebem jadnog čovjeka u ove Božićne dane...
Učinit ću dobro djelo i neću mu dat' ni kune...

Kroz poluzamagljeni prozor vlaka gledam krmljivim očnim dupljama, reklamu za onaj film o nedojebanoj „wanna bee“ vampirici i pederku vampiru, koji ne zna bi li jebao ili bio jeben... Onaj polumrak ili tako nešto... Naravno reklama je za drugi nastavak... I sasvim slučajno sam ovog vikenada gledao tu plačljivu daj-nedaj navlakušu... i napokon sam skužio da je problem svijeta koji nas okružuje konstanta...
Da.., kvaliteta na duže vrijeme.., ili bolje rečeno, očuvanje razine kvalitete na duži vremenski period, rekli bi neki...
Pustimo sad već spomenutu epsku sagu o pederčićima vampirima, ne(p)dojebanoj plačljivoj školarki i nadrkanog, dlakavog dječarca indijanca... Gdje god pogledaš ili se okreneš, vrlo je teško naći bilo što u nastavcma, a da ima razinu kvalitete izvornog, prijašnjeg.., 'oćeš film.., sport.., muziku.., državu u kojoj živiš.., aute... Čak se i sve vezano za informatiku danas brže kvari od prijašnjeg...
Ljetos mi veli jedan od kumova, koji već godinama ljetuje u Crikvi, da je nemoguće dvije godine za redom jesti u istom restoranu, iste lignje, ćevape.., polizati isti sladoled... Ono, idem tamo.., tamo nam je bila prošle godine super klopa.., a ono mućak...
Danas ujutro mi veli drugi kum, da je jučer gledao ''The Saw 27...'' i da mu nije baš neki.., a ja mu velim: To je zato što ti treba porodično stablo tko je koga i u kojem dijelu ubio, kako i zašto... Sve to (grafički prikaz svih ubojstava, zajeba, raspleta, ubojica-ne ubojica...) kad imaš doma na zidu i povučeš relacije od svih prema svima, onda bi možda mogao shvatit i ovaj 27 nastavak... Potom smo počeli nabrajat filmove sa nastavcima razine kvalitete, ili boljih od originala... Mogli bi se nabrojat na sve ručne prste.., nožni bi bili nepotrebni...
Hrvatski sport ne zna što je to pojam konstante... Ali je bitno da je hrvatski sportski navijač konstantno pod šok terapijom nekonstantnosti sportskih rezultata... Sumnjam da možemo reć' da smo više godina bili u nekom sportu najbolji... Ako i jesmo.., brzo je to netko razjebo...
Mediji, političari, svjetske organizacije i slični jebivjetri...
Punac mi je mehaničar i prije mi je znao tu i tamo popravit auto, izmjenit ulje.., čak mi je jednom prilikom promjenio cijeli motor i getribu na Renault-u petici... A danas ne zna otvorit haubu na Wolkswagenu, a kamoli da zna promjenit jebenu žarulju kad vrisne... Kvalitetnije..? Sumnjam...
Nekad si znao kad kupiš Golfa, što si kupio (tu se ne bi složio jedan od dvojce kumova, jerbo voli Japance...), a danas kupuješ polu-proizvod i sretan si ak' ne kupiš jednog od 5 škartova...
U slobodno vrijeme slažem Lego kockice i nekako se nemrem otet dojmu, da su prijašnje kocke bile kvalitetnije i bolje od današnjih, da je bilo manje gotovih djelova, tj. odljevenih u jednom komadu plastike... Više se nekako slagalo prije...
Jednom kupiš dobar burek u Romaji, drugi put ti ga uvali hladnog i nemasnog.., tvrdog...
Kad smo već kod tvrdog.., od kako sam se oženio, nema više kod mene konstante niti u jebačini... pa moram uzimat stvari u svoje ruke...
Djeca su sjebala relativnu konstantu zasluženog noćnog odmora, tj spavanja...
Nekadašnje Pampersice mog danas već petogodšnjeg sina, nisu iste kvalitete kao i Pampersice moje dvogodišnje kćeri pa ih zato više i ne kupujem.., mislim Pampersice...
Vraćam se opet na kuma, koji mi veli da su i igrice za Plejku nekad bile puno bolje i sa više ''duše'', a današnje su možda ljepše.., ali nisu sigurno ljepše za igrat...
I drugi kum mi voli igrice... Neke druge... I njemu su te igrice bile prije bolje... i jeftinije...
Sve u svemu od konstante niti ''ante...'' Da.., čak niti Simonica i Ante više nisu jebena ''konstantica''...
Mobiteli su posebna priča... Sjećam se svog Sony-Ericssona, koji je nenadano uplovio u moje odljevne vode i nakon višesatnog dezinficirnja alkoholom i sušenja fenom.., radio još jedno dvije, tri godine.., sve dok ga nisam ''zaljepio'' u frižider... Pokoj mu duši...
A danas ovi mega, ultra tanki.., sa minimalno 10 Giga pixela i faksom kao dodatnom opremom.., jedva da prežive godinu dana.., taman da zaobiđu garanciju...
Čak niti hrvatska kuna nije vrijedna, k'o što je nekad bila...
Ali ima jedna konstanta, koja nas sustavno jebe još od '90-te... To je vladajuća (pod vladajuća mislim to, da su se i lijevi i desni dogovorili, da će nas zajedno jebavat svakih nekoliko godina poslije izbora...) struktura debelih i masnih političara i njihovih pulena, koji nas sustavno pljačkaju i razvaljuju naše prkno bez vazelina...
E.., to se zove konstanta...

Napokon nađoh malo vremena za pisanje, nakon dječjih boleština, bauštele oko kuće i selidbe na poslu...
Naravno.., nisu me preselili na bolje radno mjesto (tu pod radno mjesto podrazumijevam radnu okolinu, radni prostor, prostor za sranje i pišanje, prostor za gablec i slično...), već su me spizdili direktno u sobu šefa službe, tik uz ured uprave... To zovemo u firmi ''gore''.., ja bih rekao ''gore ne može...'' I opet naravno da u direktorskoj sobi ne radi klima i da je oko podneva plus pedeset i da mi je šef zimogrozan pa kad se malo otvori prozor, dobije ozebline po plećima...
Uz sve navedeno, smjestili su me leđima direktno na ulazna vrata sobe pa sad više nemrem k'o svaki normalan radni čovjek u 'Rvackoj, surfat po netu kad mi se digne... Ne doslovno...
Uši su mi se povećale za jedan broj, s obzirom da stalno osluškujem ide li tko prema našim vratima, a net sam počeo gasiti brzinom John-a Wayne-a.., mislim da mi ni Chuck Norris nije ravan...
A najgore mi je od svega to, što sam ostao bez svog prekrasnog, uvijek taman hladnog i mirišljavog.., nikad prezauzetog wc-a...
Prije sam bio u sobi daleko od ove, gdje je bila većina ženske populacije na katu.., a sada u ovu malo bolju kenjaru gdje sam trenutno.., ne smijem ići, jerbo tu ''piški'' i ''kaka'' uprava pa moram koristit onu donju, taman ispod ove ljepše upravine... Znam.., zvuči komplicirano.., ali i jest tako...
Uglavnom.., ostah ja bez moje prekrasne ''ćenife'', za koju me vežu prekrasne uspomene...
Zašto ne odem do nje, pitate se..? Pa zato što bi odmah počela govorancija da sam se preselio ''gore'', a pišam i kenjam ''dolje''... Zar nemaš ''gore'' neku kenjaru... Kenjaj ''gore'' upravi...
Imam ja gore ''šolju'' za kenjažu.., ali je ta uvijek iza nekog manijaka puna ''plivača'' i ne da mi se iza njega potopljavat float-ere, sa tonom papira i vodom iz vodokotlića, koja ne bi ubila niti komarca (mislim.., iz njega voda piša tanko, k'o da je ispišava bubrežni bolesnik sa kamencima od pola kile.., svaki...) A manijak uvijek dan prije jede Meksičku hranu u obilatim količinama pa kobasa ima brat bratu trideset centimetara... Nemreš ga potopit niti sa santom leda...
Pa zar je teško nabacat pola role papira, na mrcinu od pola metra i nekoliko puta pustit vodu, koristeći se četkom za wc... Ipak je to na katu gdje su sve samo fine guzičetine... Za njima doma valjda netko drugi čisti govna... Supruge, ljubavnice, ljubavnici...
Naravno.., čim su me preselili ''gore'', ćopila me neka viroza ili nešto... pa sam bio na bolovanju tjedan dana... Možda je izgledalo u firmi kao neka vrsta mojeg protesta, u svezi preseljanja, ali ako i jest.., neka je... Možda mi je stvarno oslabio imunitet od neobavljanja redovitog sranja i pišanja u moj sada već bivši wc-ić ili me oprala post selidbena depresija pa su me napali virusi...
Ili sam alergičan na ''gore'' i sve u svezi sa gornjim... Tko će ga znati...
Jesi se prilagodio na novo radno mjesto.., pita direktor... Jesam.., jesam... A kako bi mu rekao, da mi je prekrasno slušat jutarnje okupljanje kvočaka oko kafe aparata i misaono razglabanje tko je što obukao za ponedjeljak... Što da mu kažem za svako malo okupljanje po sobama i kokodakanje (naravno kad uprava ode negdje...) o lećama za naočale od minimalno dva soma kuna, svaka... Ili svim mogućim vrstama dijeta i provođenju istih... A najbolje je kada se okupe u jednoj od soba i počnu sve kokodakat, kako su prezaposlene i kako im je teško na poslu... Naravno uz neizostavan engleski dijalekt i obilato korištenje engleskih fraza... Da se ipak zna tko je tko...
Nemreš više k'o čovjek dovuć od doma trideset deka jegera, luka, paradajza i domaćeg kruha.., ili špeka, sira i vrhnja... i najest se u vlastitoj sobi do mile volje... Pa zalit sa pola litre cedevite iz masne krigle... O pašteti da i ne pričamo...
Sad moraš ić jest van.., jerbo svi idu van ''odozgo''...
Pa što onda ne seru vani, kad se dobro najedu negdje... Nek se onda i poseru tamo gdje su jeli i zaštopaju njihov wc...
A ne da moram gledat njihove pitončine, kako plivaju u smeđoj vodi i davit ih četkom i pola tone toalet papira...
Ma poserem se ja na ''gore''...

Od prošla tri tjedna, dva sam bio na godišnjem…
More je moralo čekat’ u prvom tjednu, jerbo sam išao na koncert grupe Snow Patrol… I bilo je jebeno…
Bio sam nabavio karte sasvim slučajno preko neta za po 250 ćuna po komadu, sjever dolje, sjedenje... Jedna karta za mene i jedna za moju bolju polovicu, tj. ženu, suprugu, supatnicu ili kako god hoćete…
I tako jedva dočekujući taj ponedjeljak, moja voljena i ja se spremismo jedno deset sati ranije od početka koncerta i krenusmo… Sparkirali smo auto u Savskoj, jer je u grad nahrupilo 70-ak tisućica ljudova, sa svih strana svijeta.., al’ su faking popularni ti Snow-ovci…
Laganica hodnja prema centru, uz ispijanje hladnog Burna za 9,99 sa kioska… Jebeno je pasao..
U Meku poslovično dva čiza, srednji pomfrit, srednja kola i pita.., puta dva…
Pune tibice na dvije pivice putem do stadiona… Napokon sam se vratio u rokerske dane.., lijep osjećaj slobode, bez djece.., ali jebiga.., oženjen… Al’ nema veze.., idem na Snow Patrol.., jebote…
Halo, kolega Varjačiću… Jeste li tu negdje oko stadiona pa da popijemo pivicu..? Nisam još krenuo od doma.., jebi ga.., radio sam… (a meni lijepo.., ja sam na godišnjem.., mislim si…).
Ok, kolega… Kad dođete blizu stadiona, javite se…
Ženo, imamo vremena za još jednu hladnu.., a..? Teško krokodila u vodu natjerat…
Pred stadionom već gužvetina… Kolega.., jeste tu negdje..? Krećem za minutu… Jebi ga kolega.., ja ulazim sa ženom… Tu je ludnica od gužve… Čujemo se…
Prepipani od glave do pete, sa ispravnim kartama (nisi baš siguran kad kupuješ karte preko neta, od narkomana…), penjemo se na sjevernu tribinu maksimirskog stadiona.., al’ je visoka…
Opet prepipavanje, skeniranje otiska palca, zjenice, davanje urina i stolice… i napokon prekrasan pogled sa tribine na mega pozornicu… Šta jest, jest… Potrudili su se ovi Snow Patrolmeni… Nevjerojatno predivno… Cijeli stadion ti je k’o na dlanu.., ljudi ulaze na stadion iz svih pravaca…
Odmah kupujemo dvije jeftine pivice, jerbo će kasnije bit tijesno k’o u dupetu, i smještamo se drito po sredini tribine… Par slikica ambijenta i nas starih rokera pa počinje isčekivanje uz pijuckanje pivice…
Tih par sati prolazi k’o vječnost, a i pivica se pretvorila u pišalinu.., jebi ga.., pijem je sve manje…
I napokon oduševljenje na stadionu… Dolaze oni… Snow Patrol…
Deru, peru.., dižu publiku.., publika pjeva sa njima.., al’ mi je čudno da nije stadion popunjen do kraja… Pa najavljivali su pun stadion… Planule su sve karte… Al’ nema veze i ovako je dobro…
Interakcija sa publikom besprijekorna, vidi se da dečki uživaju u sviranju… Veli frontmen grupe da im je bilo lijepo u Zagrebu ova dva dana i da to neće nikad zaboravit’.., slažem se… Veli još da će nakon njih nastupit’ i neka “postgrupa” U2 i da su likovi ok… U2.., to su oni likovi koje sam gledao u Sarajevu davne 97-e… O.., pa to će biti onda vrhunski… Svaka čast Snow-ovcima što su uspjeli dovest takvu “postgrupu”… Sjećam se koncerta u dva dijela, na kojem je pjevao cijeli stadion u Mišo Kovač-kom sindromu.., onaj Bono ili kako se već zove.., uopće nije morao pjevat’… Stvari koje traju cca 4-5 minuta, trajale su 7, 8… Imali su čak i pauzu od pola sata, u kojoj mi se lik ispred mene okrenuo i pitao me: JesI’ ti musliman..? Usr’o sam se od straha… Šta da mu sad odgovorim..? Bio sam ‘Rvat među Bosancima, jerbo mi je jeftiniju kartu kupila Goga iz Sarajeva… Jel’ frajer Srbin ili šta..? Jebi ga.., sad će bit krvi… Nisam.., velim ja kurčevito…
Ajde.., evo ti 10 maraka pa nam odi po dve pive… (koji lik.., nije me htio uvrijedit’ alkoholom, a iz zemlje je koja je ratovala međusobno na vjerskoj razini do prije nedavno.., prejako…)
To su bila vremena…
Velim ja ženi samodopadno: Vidit ćeš.., bit će to jaka svirka.., ‘ajmo ostat’ i poslušat’ taj U2…
Piva se već totalno opišavila, smračilo se i stadion se popunio do zadnjeg mjesta… Ajde više…
I krenulo je to…
Krenula je ta post koncertna, preko penisna odrada sviranja… Jel su to stvarno oni iz Sarajeva ili sam ja nešto propustio..?
Onom političaru, pjevaču sa cvikama.., glas je pukao barem 15 puta i umjesto da diže publiku tražeći od nje da pjeva njihove najveće hitove, jeb’o nas je svjetskim političkim sranjima i prodavanjem magle o boljem sutra… Ja hoću da mi bude dobro sada pa zato sviraj, pjevaj i zabavljaj me.., pička ti materina propovjednička… Taman kad se skinuo sa crnačke spike o patnji i vjekovnom ugnjetavanju i počeo pjevat’ prave stvari.., vratio se preko svjetske muslimanske patetike, do neke žute trebe negdje u vukojebini, koju svi jebu…I mi smo svi sad mislima trebali bit sa njom, razmišljat o tome kako je njoj… Pa nisam zato doš’o tu… Mog’o sam doma gledat Dnevnik…
Još samo da mi spomene gladne i žedne u Africi.., pardon… Evo.., baš upravo spominje… Sad mi se više niti ne pije pišalina od ostatka pive…
I tako jedva dočekah istek tih dva sata političkih parola, začinjenih prosječnom svirkom mrtvaca na pozornici i falš glasom starčeka sa cvikama, koji skoro da je umro pjevajući…
Fala Bogu gotovo je… Dajemo petama vjetra… Opet silazimo niz planinu sjeverne tribine i brzim hodom prema Kvatriću… Tuga mi je neka oko srca, a trebalo bi biti veselje…
Odrađen koncert preko kurca.., jebem ja njih… Niti S od Sarajeva.., šaljem poruku kolegi Varjačiću, tražeći od njega da me utješi, jerbo je i on bio 97-e na tom veličanstvenom koncertu…
Slažem se.., jebem ja Bona političara.., vraća utješnu poruku kolega Varjačić…I nasmijem se podlo sjetivši se, da je on platio kartu 750 kunića i još mora sutra ić’ na posao… Ajde.., moglo je biti i gore…
Znam.., biti će onih kojima je ova “postgrupa” bila ok, ako ne i super.., ali nije to to…
Vjerujte mi…

Negdje 30-tih godina prošlog stoljeća rodio se Kotula Eduard, zvan Daidža…
Daidža dolazi od turskog naziva za maminog brata, tj. ujaka.., ako se ne varam… Znali su ga zvat’ i Edo.., ali buraz i ja smo ga oduvijek zvali Daidža…
Živio je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u Jugoslaviji i u napokon osamostaljenoj državi Hrvatskoj… Četiri države.., svjetski čovjek.., poliglot… Plak’o je kad je Tito došao na vlast, plak’o je kad je Broz umro… Plakao je i kad je Francek došao na vlast.., isto je tako plakao i kad je umro.., mislim na Franceka.., kad je otegnuo papke.., a Daidža je taj koji je plak’o…
Jebi ga.., nije znao nikad nabrojat poglavnike i partizane svoga doba, ali je uvijek pričao priču o Bošku Buhi… Da.., da.., onaj Slavkasto Štimački Boško… Onaj koji je bac’o ručne bombe na neprijateljske bunkere, tenkove i tko zna na šta još… To je onaj mali slatki dječarac, sa priglupim bosansko-ličkim naglaskom i šubarom na glavi… Petokraka neizbježna… I tako bi on došao do Švaba, razvalio ih sa pola tuceta ručnih bombi i pokupio sve bombone seljaka iz neke jadne, švapskom torturom napaćene selendre…Milo dijete…
Al’ vratimo se mi na Daidžu, ovaj.., Slavka Štimca, tj. Boška Buhu…
Veli Daidža da je Slavko.., ovaj Boško.., bio mali, smrdljivi, neugledni čovječuljak, koji je krao svugdje i sve što je mogao pa su ga zato prozvali lopovčinom… Krao je i pljačk’o i sirotinju i partizane i Švabe… pa su ga ovi potonji stavili na tjeralicu po cijeloj centralnoj Bosni…
Jebi ga.., nisu znali kako se Boško preziva pa su stavili za prezime jedini poznati nadimak, koji je bio opće poznat.., a to je “Buha”…Buha nije bilo zato što je bio sitan kao buha.., već zato što je bio pun buha… Navodno se lik nije uopće prao i smrdio je na kilometre… Valjda bi ga jadni seljaci namirisali i zbrisali iz selendre prije nego što on dođe, sa po dvije bombe u ruci i nožem između tri zdrava zuba, koje je imao… Uvijek se čudio kako je selo prazno: Jebem ja ove Švabe.., pokvariše mi zabavu sa seljacima.., istjeraše ih prije mene…O bježanju Švaba pred tim groznim smradom da i ne pričamo…Ubilo ga negdje na okolnim brdima., tko.., što.., Daidža ne zna… Tko ne vjeruje.., nek pogleda film…
I to je jedina priča koju nam je Daidža znao pričat’…U velikim pauzama između priča o Bošku i njegovim buhama, čuvao je malog mene i još manjeg buraza sve do srednje škole… A mi smo mu uzvraćali ljubav bacanjem petardi u njegovu sobu dok je spavao.., postavljali smo mu kante vode na rub poluzatvorenih vrata.., prespajali (bezuspješno..) struju na kvaku.., krali mizernu penziju.., sakrivali se u njegov ormar i noću proizvodili čudne zvukove.., slali ga po svakakvom vremenu ili nevremenu u dućan, kiosk po sve i svašta…Uglavnom smo radili sa njim sve što vole i rade mladi…Zapažena je bila njegova rola kao uncle-a Festera iz Addams familije, kada smo pomeli konkurenciju na lokalnom maskenbalu.., nenadjebivo.., nismo ga trebali uopće maskirat’…
Osim što nam je pričao o smrdljivom Bošku, čuvao nas kretene sa maštom i kuhao najbolju tursku kavu iz džezve.., bezuspješno je cijeli svoj život sadio biljke… Uglavnom je pokušavao uzgojit limun iz koštice i posadit tek izniklu biljčicu u teglu zemlje, prenatopljene tekućim gnojivom… Daidža.., nemoj toliko zaljevat i gnojit limun, jerbo ti neće narast’… Daidža nemoj…
Ali je on negdje duboko u sebi znao da ga treba prezaljevat, pregnojit i ostavljat ga previše na suncu, jer zašto bi svaki put limun rikn’o..? Premalo sam ga zadnji put…
Bio je i stručnjak za pornjavu i erotske časopise… Znao je u “Kustošiji” bit’ na tri predstave zaredom.., u kojem redu neznam…
Erotiku je ručno uveziv’o u bunt od desetak komada pa smo buraz i ja imali lektire na pretek… (tu se vidi neizostavna uloga odgajatelja u zdravom razvoju djeteta.., Daidža.., hvala ti…)
I tako ja prošlog tjedna odem pogledat’ Daidžin limun i nemreš vjerovat’… On desetak centimetara visok, zdrav, lijep… Zemlja niti suha, niti mokra… Sunce ga oplahuje taman…
I velim ja u sebi: Daidža svaka čast..! Napokon si uspio… Jesmo ti govorili da ga ne smiješ toliko gnojit’ i zaljevat’…Pa nisi ga niti mogao zaljevat’, kad nisi sa nama već četvrti tjedan…
Barem ne u uobičajenom obliku…
Daidža zbogom… i vidimo se jednog dana.., negdje…

Nema ničeg boljeg od polupraznog grada u špici turističke sezone... Gužva, smrad znoja, čekanje na semaforu, gužvetine na blagajnama dućana, nepoznat pojam... Svi su na Šmrću... ili negdje... A ti laganica... Autom, vlakom (u mom slučaju...), bajkom, romobilom, skejtom, pješke... Kako god, uvijek stigneš na vrijeme i bez naguravanja, živciranja i još k tome i barem uz 15 minutno kasnije kretanje sa polazišta, tj. staništa... Blaženo ljeto i blaženo more... I tako ja uživajući u oplahivanju, osvježavajućeg povjetarca i čekajući uvijek u ovo doba nepun vlakić za velegradurinu, čujem na stojedinici da je jedan lik, kamerman ili što god već.., sa one neke jebivjetarske Sopek televizije.., nosio u Saboru (to je ono mjesto na kojem se okupljaju žderači jagnjetine i mladog luka i koje ćemo po novom još i za to ekstra plaćati.., netko 2 %, a netko 4% od lagano zarađene plaće...) majicu sa natpisom ''Ne trebam sex, jerbo me Vlada jebe svakog dana...'' ili tako nešto... i to na američanskom...
I sad se na to uzjebala Jaca i traži od te turbo-mega-ultra popularne televizije, da otpuste lika/cara, jerbo se nemre tako ponašat i odijevat u Saboru... A on veli: Da nije mogao nać niti jednu čistu šulju, a ovu je kupio u glavnom američanskom gradu pa je obuko nju...
Nemrem vjerovat koji je lik kralj... Ne da ga ne bih otpustio, nego bih mu dao doživotnu rentu, sazidao spomenik u kvartu i nazvao ulicu po njemu... Poradio na trećem djetetu i nazv'o ga njegovim imenom.., muško, žensko.., svejedno... A da ne spominjem koju je besplatnu promociju stvorio svojoj televizijskoj kući... A ovi će mu najvjerojatnije dat otkaz, jer bi im u protivnom Jaca mogla zabranit izvještavat sa sjednica Vlade (to je ono sijelo, gdje nekolicina neuhranjenih i neuglednih siromaha, odlučuje o tome dal' će ti uzet uz sve što su ti već uzeli, jedan bubreg ili možda prodat jedno ili dvoje djece za medicinska istraživanja...) Ili zabranit prijenose ekstra zanimljivih sjednica jedača jagnjetine... Ultimatum za popizdit...
Taj odličan primjer građanskog neposluha, koji bi kad bi ga većina prihvatila, vrlo brzo došao glava glavešinama.., okarakteriziran je čistom bezobraštinom koja je neprihvatljiva, nedopustiva i tko zna šta još...
A meni je i više nego prihvatljiva, kad se nemre baš izać na cestu sa vilama i kosama i kad su pojedinci zaštićeni kao bubreg u loju... Ili može..? Razmišljao sam kako bi bilo najbolje ih zajebat' i došao do par zgodnih idejica...
Prvo.., recimo da kad se ide na more, da se ide starim cestama... Pogotovo ne onim autocestama kojih su vlasnici ili koncesionari domaći... Lijepo, uredno, laganini starom cestom, malo duže.., ali si ostavio sebi par stotina kunića u oba pravca... i lijepo dođeš doma i novčeke u čarapicu, nikako u banku... doma je najbolje...
Vozit' se koliko je to moguće biciklom ili pješke... Svesti vožnju benzinom ili naftom na minimum pa da vidiš na kraju godine deficita u kvazi državno-stranim institucijama...
Po namirnice samo najnužnije i to one sa etiketom akcijskih.., onih sa nazivom supermarketa i obavezno ne popušit spiku: Kupujmo naše... Naše nikako... Ne zbog toga što najveći ''naš'' provajder svega i svačeg dobiva naveće poticaje od ''naše'' države, nego zato što to nije u većini slučajeva ''naše'' naše, nego ''njihovo''.., istočnije...
A na kraju godine - ups.., pala potrošnja, nema više.., zatvorila se pipa...
Najjači potez ćeš napravit, ako novce počneš držat doma u čarapi, bez rupe po mogućnosti... Tu si ih najviše zajebo, jer će se ubrzo uzjebat sve vodeće banke, a one će onda počet jebat ''nju'', jerbo su joj one posudile najviše para...
Da ne spominjem to, da će sad najvjerojatnije većina poslodavaca smanjit i već sada jadne prihode na minimalne, ispod tri soma kuna, k'o fol da radniku na ruke daju ne smanjenu plaću, a zapravo da plate manje doprinosa... Ono sve za svoje radnike... Banke odmah gube stalna primanja po tekućim računima, automatski se smanjuju dozvoljeni minusi.., radnici nemaju više uvjeta za dizanje kredita i opet ih banke počnu jebat u glavurdu, prdu.., svejedno... Jesmo li spomenuli i manje prihode države od manjih doprinosa..?
Sladoled sine..? Može, može.., ali onaj strani za 9,99 litra... Ne, nemre više onaj fini domaći za 24,99...
Na more, ako baš moraš.., ko Česi i Slovaci... Doma kupi puno, jeftinije.., a na obali manje, skuplje... Nosi sve sa sobom, čak i guzobris... Pa da vidiš: Turistička sezona ovak ili onak...
Lijepo na plaži narežeš jeger, luk, crni kruh i piješ kolu nepoznatog podrijetla za 3.99 litra i po...
Najbolje ne ić na more.., al' ak' već moraš...
Znam, sad će me razapet pušači (stavimo na stranu to da sam i ja nekad bio strastven pljuger...), ali ne mora se više pušit' dvije kutije dnevno, a kamoli tri... Da smanjiš za pola kutije, na mjesečnoj razini zajebo si ih za minimalno 200 do 300 kunića... Nije mala lova, ako uzmeš u obzir da će ti tol'ko sad i uzet ovim novim haračem...
Sve moguće uplatnice plaćaj dva dana prije isteka zakonskog roka pa da vidiš nelikvidnosti...
Dodatno zdravstveno isto.., plati tek kad dobiješ opomenu da nisi platio za nekoliko mjeseci.., boli te patka.., boli njih pa može i tebe...
Nemoj više kupovat ''naše '' povrće i voće, nego kupi na par mjeseci multivitaminske pripravke pa pij jednu tabletu dnevno.., za 30 dana 29.99.., jedna kuna dnevno.., isplativo... Pa da vidiš opet seljačina na ulicama...
A najviše me oduševljava ideja nacionalnog konsenzusa ne plaćanja HRT pretplate... Daj si zamisli da samo jedan mjesec nitko, ama baš nitko.., osim državnih službenika.., ne plati taj nelegalan namet...
Al' bi to odjeknulo... Još kad ne bismo morali trošit struju i plin.., di bi nam bio kraj..?
U osmišljavanju ovih ideja za popravit državni proračun, izgubio sam pojam o vremenu i zaboravio sam da moram otić' na dnevno jebanje sa Jacom... Jebe ona mene, ali jebat' ću ja i nju...

Već se jedno 15-ak godina odlučujem postat' pripadnik intelektualne zajednice u 'Rvata, ali nikako da se odlučim... Razni faktori su na to utjecali.., spomenuti ću samo sintetiku 90-ih.., pice raznih orijentacija... i mjuz... I tako.., danas kada sam se opametio.., napokon sam za istač odlučio upisat neku visoku školu, da me ne mogu više zajebavat' oni mamini i tatini lezilebovići sa tek završenim fakultetom... Jest da sam se spremao (čitaj skupljao hrabrost...) još od prošle godine.., ali to je neka druga priča...
I tako je napokon došla ta srijeda... Srijeda odluke da vidimo jesam li ili nisam... Rekla mi je Tinichica iz studentske referade da prijemni nije težak.., pitanja su ti tipa opće kulture i obaviještenosti.., Ustava.., povijesti.., matematike... Matematike.., jebote..? Kakve matematike..?
Ma.., ništa ti ne brini... Ti samo zaokruži slovo b.., ako odgovoriš na pitanja tipa: Koji je glavni grad SAD-a.., biti će sve u redu... Imat' ćeš i bez matiše dosta bodova... Ok Tinica.., ok... Ti si šefica... Šta jest, jest... Imao je kum pravo rekavši da je Tinček pravi važin... Nemreš ju ni dvije sekunde gledat u oči, jerbo te solidne četvorke zovu k'o agenti Zeptera... Nemoguće ih se otrest'...
17 sati.., četrdesetak persona u učionici nestrpljivo čeka..., smještam se do nekih tek ovlaš promotrenih srednjoškoljki... one su imale najveći digitron na stolu i nekoliko olovki.., pripremile su se... Jebote zaboravio sam digitron.., smiri se... Ti ćeš zaokružit b...
Tridesetogodišnja milf plavuša, očalinko i neki perverzni debeljuškasti djedica podijeliše testove, provjeriše osobne i stisnu štopericu unazad 45 minuta za rješavanje... Milozvučni glasić kraj mene pita: Jel Vi znate išta..? Pogledam trebicu i njenu frendicu i velim: Znam nešto...
Znate li matematiku..? Mislim u sebi: Pa koj' će ti kurac tako veliki kalkulator, kad neznaš matematiku.., jebo te nesposobnu... Pa zato sam se i sjeo do tebe, jerbo imaš najveći digitron u svemiru... i ti mene pitaš za brojeve... Znam da treba zaokružit sve b odgovore.., velim joj zapravo misleći je pitat: A jel ti znaš računat..? Znam... E onda računaj da ćeš bit jebena do kraja prvog semestra.., mala...
U testu većina pitanja iz svakodnevnog života starijeg oženjenog oca dvoje djece.., ali za tek razularene srednjoškoljke, željne Zrća i igara.., nemoguća misija... Ta nije gledala dnevnik nikad... Ona niti nezna da je Obama crnac... Mislim si.., biti će tu kruha za mene... Matematika sve b zaokruženo, nema negativnih bodova.., znam da mi je jedan sigurno točan... Prvi sam bio gotov.., svi još tipkaju po kalkulatorima... i ja se pravim da nešto pišem.., više ne mogu.., predajem prvi test.., veli plava milfača: Oko 9 sati navečer biti će lista rezultata na internetskoj stranici škole... Ok...
Veli kum: Oćeš da ja pitam Tinu jel si proš'o..? Nemoj ništa ti pitat (pa nećeš mi ti otvorit instant srećku lutrije i pogledat jesam li dobio ili popušio.., mislim si...)... Pogledat ću sam navečer u 9... Biti će rezultati na netu... Ok.., ok.., samo pitam...
Druženje sa djecom.., odlazak po ženu na vlak... Palim računalo, dižem net.., 59-i sam na listi.., valjda sam up'o.., olakšanje... Piše još na netu, da upisi počinju prekosutra i da samo treba donjet dvije ogromne sliketine za indeks, 360 kunića za upis i dokumente koji nedostaju.., meni ništa ne nedostaje osim sliketina...
Naravno da me je za šugave dvije ekspresno izrađene slike, prokleta babetina u foto studiju oderala za 50 kuna.., pa nacrt'o bih samog sebe za 50 jebenih kuna... Ok.., smiri se... To je za tvoje dobro.., upisao si fakultet... Kul.., kul... Još mi je matematika u glavi pa računam: 500 kuna za kopije svjedodžbi iz srednje škole, 500 kuna za prijemni, 400 kuna za upis, 50 kuna za faking sliketine.., jeftino.., nema što... 15 tisućica za jednu godinu studiranja nećemo spominjat...
8 sati ujutro.., prvi ulazim na upis... Kako se zovete..? Izvanredan..? (zar se ne vidi..?) Evo tu vam je Ugovor, indeks, jedan obrazac za statistički Zavod, jedan za arhivu, jedan za... I tu vam je ljepilo za slike... Ali prije svega samo morate otić u obližnju poštu ili negdje... i uplatit po ovoj uplatnici 360 ćuna i onda se vratite na upis... ''Samo uplatite'' zvuči kao nešto beznačajno, ukoliko ne plaćate u doba isplata mirovina, kada horda povampirenih penzića čeka u beskrajnom redu pred poštom ili Finom... Reko zajebi... i fala Bogu da imam auto i da mogu otić u obližnje seosko mjesto gdje živim i uplatit pare u maloj lokalnoj poštici.., tu od penzića ni ''p''... Plaćam sa smiješkom... Ponosno pokazujem uplatnicu na ulazu u dvoranu za upise, k'o da sam dobio na lotu... Fala Svevišnjem.., tu je Tinica sa sisama na gotovs... Danas se nekako još jače utegnula...
Petice, suknjica, push-up... Strogi pogled učiteljice.., fali joj samo još ravnalo za po prstima...
Hrvoje tu si... Jesam.., jesam tucam.., ovaj tu sam... Ajde lijepo tu sjedni u prvu klupu pa počni ispisivat' obrasce, jednu sliku priljepi na obrazac broj 2, drugu u indeks, kada si gotov sa svim obrascima, upiši podatke u indeks, kada si gotov sa podacima u indeksu, onda pređi kod ove tu kolegice da napišeš bodove po predmetima i profesorima... I kad završiš sve to.., dodji do mene na kontrolu (kontrolica može...) pa na kraju da odeš pokupit knjige u knjižnicu...
Lijepo to zvuči kada Tina priča... U stvarnosti sam bio gotov sa pobrojanim stvarima za 2 i pol sata i još me čekalo podizanje 10 kila knjiga, u dvije najlon vrećice (čvrste za popizdit...), kod crne milfače knjižnjičarke.., najs... Vi ste druga godina..? Nisam.., dali bi mi drugu..? Bih.., uz smiješak.., vidjet ćemo se mi još na posudbi literaturice.., mislim si...
Sve u svemu.., nezaboravno iskustvo... Jebote.., što bi bilo da nisam imao auto..?

Već mi se puno spolovilo dizat ujutro i ić' na pos'o, a vani pada kišurina...
To više nije normalno... Ajde.., petak je.., ali ipak nije normalno...
I opet ću slušat na svim vjestima i čitat po svim novinama u vlaku, kako je ona naša nova premijerka Adriatica zdušno branila Rvatske interese na simpoziju u Dubrovniku (nisu mogli nać' jeftiniji smještaj za svoje debele guzice)... I ono.., kako smo u banani, jerbo nam treba još par trilijuna dlakavih životinja (čitaj kuna...) kako bi pojele tu bananu... Da nas jebucka ona gripa, koju su izmislile svinje, a poradi oporavka globalne farmaceutske mafije... Čitat ću i da oni šugavi Američanci spremaju još barem jedan mali ratić ili u Iranu ili u Koreji.., svejedno je... Samo da čitamo o terorizmu i o tome kako ćemo se spasit od te najveće globalne prijetnje...
Nitko.., ali baš nitko ne stavlja na naslovnu stranicu novina to da pada kiša već dva tjedna zaredom, ili popodne ili ujutro... Pa da kad padne kišurina i natopi ulice, onda odjednom zasja sunce i počinje isparavat tu vodurinu nazad u atmosferu na opetovano padanje... Da o kroničnim bolesnicima, kojima je prekrasno šetat po svježem i opće ne sparnom zraku ne pričamo...
O najezdi komaraca i svih mogućih i nemogućih letećih i gmižućih buba nema spomena...
A najgore mi je to što na posao moram nosit barem četvero pari rezervnih čarapa... i šljapkat u vinogradarskim čizmama do i od vlaka... Dolazak na posao i skidanje tih gumenih hodajućih kurtona, priča je za sebe... Miomirisa na pretek... Pa oblačenje suhih čarapa i suhih rezervnih cipela, koji ostaju preko noći u firmi, a stavljanje mokrih na sušenje pokraj radijatora koji ne radi.., a trebao bi.., jerbo sam se smrzo k'o pingvinovo govno... Prekrasno...
Jebate.., pretvorili smo se u jebene trope... U jesen ćemo se pretvorit u faking London... Jednom mi reče jedna moja prijateljica, inače svjetska putnica.., kako bi u Londonu bila stalno... pa evo joj ga na... Nije ni čudo da su ti dobri Englezi bili najveći svjetski kolonizatori... Jednog se dana jedan probudio, pogledao kroz prozor van i promrmljao u bradu: Pa jebote.., gdje ja to živim..? I odluči on malo otić na put oko svijeta.., da vidi napokon malo sunca i osjeti topline... Naravno uz usputno širenje besprijekornih moralnih načela kraljevine Engleske... Ali mi nemamo kamo otić.., kad je sve već englesko.., ili španjolsko.., ili u najnovije vrijeme američansko...
Evo baš čitam veliki naslov na dvije srednje strane novina, koje drži i olfo čita neka nedojebana plavuša: ''Vidi li se izlaz iz krize..?'' Koje krize..? Jel' te da ne mogu pogledat sinu u oči i reći mu da će odrast' u svijetu za kurac... i da će mu budućnost najvjerojatnije bit u Terminatorsko Mad Max-ovskom scenariju... Da će se more dić' mjereno u metrima i da više neće cigići skupljat proljetni i jesenski glomazni otpad, nego i crnčuge i kosooki indijanci sa svih onih otoka i otočića nižih od 50 metara trenutne nadmorske visine... O da.., kako ću mu reć' to, da se neće više moć održat simpozij svjetskih lopova u Dubrovniku.., kojem Dubrovniku..?
Najesen će valjda doć svinjskoptičjeovčja mega gripa.., koja će pogodit prvo pastire, a onda preć preko saborskih žderaća tople jagnjetine i mladog luka na nas... Katastrofa svjetskih razmjera...
Tol'ko sam se uzjebo oko odgovora nezasitno radoznalom sinu, da nisam niti zamjetio curenje vode sa kišobrana trebe do mene, naravno.., kud drugdje, nego u moju cipelu... Zabijam joj kišobran u prkno i otvaram ga.., da bar...
Stanica.., napokon... Ne moram joj ga više vadit iz guzičetine... Otvaram svoj i šljapkam prema poslu, pazeć na lokvetine koje ne otiću u slivnike, jerbo Banditos nema para da ih odštopa, proširi, obnovi ili šta već... Jebote.., gle.. U ovoj baruštini ima čak i punoglavaca.., pretvorit ćemo se i u žabare... Koji kaos.., zvat ćemo se kvazi londonski žabari... A još kad se počne topit led i snijeg sa Alpa, a mi smo tu blizu.., izgleda da ću sa malim morat počet' radit neki brod kod sebe na brdu... Nekako mi to zvuči poznato... Jel' to moja ideja, ili se to netko već prije mene sjetio..?
Nije niti bitno...
Čak mi se i zgrada Zagrepčanke čini nekako niža.., k'o da joj se ispro jedan, dva kata...
Sad kad sve ovo gore čitam, nekako sam sve više uvjeren u to, da smo u davnoj prošlosti živjeli negdje drugdje.., na Marsu možda... I kad smo ga (mislim na Mars) razjebali.., onda smo sa par (nismo imali dosta goriva za pogon...) raketa došli do još nerazjebane Zemlje i počeli je devastirat...
Sine.., možda ćemo se jednog dana i vratit tamo.., od kuda smo i došli...